Sva priroda, sav svijet oko nas, uči nas o procesima koji se odvijaju u nama. Nekada rad na sebi nije analiza sebe, već analiza svijeta oko sebe, prirode, Majke Zemlje, naše brižne i snažne učiteljice koja nam svakodnevno daje podsjetnike da smo njena djeca, da nosimo njen ženski princip, da su procesi koji se u nama odvijaju – prirodni, da je sa nama sve u redu i da će sa nama sve biti u redu.
Tako nas ona, između ostalog uči i o polarnostima, čije proživljavanje jednom pojedincu, na unutrašnjem niovu, može biti naročito strašno i neizvjesno, čak i zbunjujuće. Za početak, o kakvim mi to polarnostima uopšte govorimo? Polarnosti, suprotnosti su svuda oko nas: dan i noć, svjetlo i tama, muški i ženski princip, dobro i loše, ljubav i mržnja, ushićenje i razočarenje, radost i tuga, proljeće i jesen, ljeto i zima…U svom životu i u prirodi mi možemo uočiti da postoje određene polarnosti i da se one smjenjuju. Naravno, one se ne smjenjuju nekim nespretnim redom, već jednim logičnim i prirodnim tokom: proljeće kao period cvjetanja, ljeto kao period zrijevanja, jesen kao period žetve i ubiranja plodova, zima kao period povlačenja i pripremanja za novi ciklus po dolasku proljeća. Između hladne, mučne, gladne zime i toplog ljeta punog obilja, lako je izabrati ljeto kao svoju dražu polarnost.
Tako i u životu, mi biramo da više volimo jednu polarnost od druge, no, ako to odvedemo u ekstrem, možemo zaboraviti da nam zima treba isto koliko i ljeto, da nam bez tame nema svjetla, da bez poznavanja tuge ne možemo spoznati sreću, da bez hrabrosti srca um ne bi imao o čemu da sanja. Možemo početi da očajnički žudimo da zauvijek i uvijek živimo u samo jednoj polarnosti poput recimo – želim da sam uvijek srećna, želim da je ovaj odnos uvijek složan, želim da uvijek imam novca i sl. – i kada neizbježno dođe red na drugu polarnost, mi doživljavamo fatalne i bolne padove nazad u realnost. Svaka akcija ima reakciju i sva je priroda dualna, ispunjena nerazdvojivim negativnim i pozitivnim. Nije problem ni u smjenjivanju polarnosti, već u našoj tendenciji da sebe vodimo u ekstreme, da svoj um i srce zarobimo izjavama koje sadrže ‘uvijek’ i ‘nikad’.
Kada odbijamo da primijetimo, prihvatimo, integrišemo obe polarnosti, možemo naići na razne probleme u svom životu. Prvi i najočigledniji je svakako kontinuirana razočaranost u život, u sebe, u ljude oko sebe. Nažalost, nikome od nas život nije obećao med i mlijeko i odgovornost naših očekivanja je na nama samima. Drugi je bijes, frustracija jer zašto ne može da uvijek bude ______ (popuni svojim očekivanjima)? Treći je svakako prolongirano življenje van realnosti – kada riješim ____ (popuni svojim aktuelnim problemima nakon kojih misliš da će ‘magično‘ da svane i tako ostane) onda ću biti zauvijek ____ (popuni svojim nerealističnim očekivanjima). I tako život prođe. Kad smršam biću srećna i slobodna, kad kupim stan onda ću moći mirno da spavam, kad dobijem posao onda ću biti nježnija prema sebi i sl. Od uspona i padova životnog rolerkostera još niko nije pobjegao, ali, mnogi su uspjeli da prepoznaju cikluse svojih životnih uspona i padova, da ih razumiju, ublaže, razviju valjane mehanizme za nošenje sa istima i da žive mirno i srećno sada u ovom momentu, a ne kada _____ (popuni svojim iluzijama o preprekama koje stoje između tebe i sreće). Možeš da naučiš da živiš zdravo i zadovoljno bez obzira na to koja se promjena odvija u tvom životu, možeš da naučiš da voliš padove jer znaš da ćeš kroz njih učiti o lekcijama koje će ti biti potrebne za nove i bolje cikluse tvog života, bez kojih ne bi mogla ni da dođeš do onoga o čemu sanjaš. Možeš da naučiš da voliš život baš takav kakav jeste, nepredvidljiv, uzbudljiv, možeš da se naučiš zahvalnosti na svakom dahu, danu i daru koji ti je Tvorac podario. I onda možeš shvatiti, da su sve polarnosti prijeko potrebne, da ih voliš jednako i da sebe voliš i tužnu i veselu, i snažnu i slabu, kao i ljude oko sebe.
U prihvatanju i razumijevanju polarnosti možeš pronaći stazu i do ljubavi prema sebi. Prepoznavanjem da i mi sami, unutar sebe nosimo polarnosti, da često istu situaciju vidimo iz dva ugla, da imamo dva mišljenja, oba validna, da nailazimo na dileme, da prolazimo kroz spektar emocija i raspoloženja, da nas nekada više vodi um, nekad srce, da smo nekada izrazito produktivni, nekad nam se na ustaje iz kreveta, nekad smo zaljubljeni, nekad nismo, nekad se osjećamo divno u svojoj koži, nekad bismo iz iste iskočili, nekad neku osobu i volimo i mrzimo istovremeno, najviše na svijetu. Najgore što možeš da uradiš jeste da agresorski uvodiš red i kontrolu u svoj unutrašnji svijet koji samo traži da ga osjetiš, doživiš, ispoljiš. Najbolje što možeš da uradiš kada te nose životne polarnosti je na slici – udalji se, umiri se, isprazni um, udahni i izdahni, nasloni se na topla ramena Majke Zemlje, dopusti joj da ti šapne par riječi.
Naravno, priču o polarnostima nikako ne treba upotrijebiti kao opravdanje za zlodjela već za razumijevanje sebe i života.