O zidovima i odbranama ledene kraljice
Moji radovi su primarno inspirisani procesima koji se često odvijaju u dubinama žena i mnogi od njih su veoma suptilni, skriveni, našminkani i teško uočljivi. Možda će vas ova slika, koja je sve sem suptilna, inspirisati da pogledate u sebe, u žene oko sebe i uočite koje trnje one nose, kojim zidovima se štite, od koga, od čega… Ako ne, onda vam ovaj tekst može poslužiti da bolje razumijete Kraljicu Mačeva, posebno njenu sijenku, obrnuti položaj iliti ‘lošu’ stranu.
Kaktus žena je posljedica dubokog bola i to je sasvim očigledno. Nijedna žena se nije rodila gruba, hladna, povučena, uplašena – takve postajemo kroz baš takve okolnosti – grube, bolne, hladne, usamljene, razarajuće, razočaravajuće situacije. U tekstu ‘O polarnostima’ govorili smo o neizbježnim usponima i padovima života, pa je jasno da je bol i razočarenje teško zaobići i da se od životnih promjena ne može pobjeći. U tekstu ‘O arhetipu Djevice’ govorili smo o nadanjima i očekivanjima, posebno onim nerealističnim. Možda već osjećate kuda ova priča ide, svakako, to je jedan prirodan niz događaja – kada se osoba ispunjena nerealističnim očekivanjima i nadanjima susretne sa ravnodušnim usponima i padovima života – nastupa krah. Mentalni, emocionalni, duševni. I svako se sa tim nosi na svoj način. Neko ko je već naučio određene lekcije, izgradio unutrašnju stabilnost, možda imao bolji sistem podrške, bolje i lakše će podnijeti period pada, lakše će stati na noge i nastaviti dalje u nova poglavlja. No, neko ko možda nije imao dobre uslove, dobre okolnosti, odrastanje, podršku, savjet, neko ko se prvi put susreće sa određenim razočaranjem – tom nekom će možda biti teže i taj neko će često izabrati, čvrsto odlučiti, da oko svog nježnog srca izgradi teške, hladne, debele zidove, stavi lance i katance, trnje i bodlje i time poruči svijetu da više neće ‘dopustiti’ da se takav bol ponovi. To je sijenka karte ‘Kraljica Mačeva’ jer ona jeste ta koja se bavi ‘dopuštanjem’ tj. granicama u odnosima sa ljudima i od svih kraljica u tarotu ona ima najveću tendenciju da sebe krivi za stvari za koje nije kriva, koje su bile van njene kontrole. Ona će se i najčešće uhvatiti za glavu i reći – ‘to nisam smjela da dopustim’, često će imati i izražen osjećaj odgovornosti, pravičnosti.
Naravno, to nije samo pitanje nerealističnih očekivanja. Često se desi da ljudi imaju sasvim realistična očekivanja, a svakako budu razočarani jer ne možemo kontrolisati postupke, namjere i želje drugih ljudi. Teško da išta van sebe samih možemo kontrolisati, a i ne bi valjalo da to radimo. Mi nismo stvoreni da ‘vučemo konce’ života, da praktikujemo prekomjernu kontrolu. U tome je i problem kaktus-žene, ona je odvojena od Boga, od svog Izvora, od sebe same jer je doživjela bolne situacije koje su bile van njene kontrole, u kojima jedva da je mogla samoj sebi pomoći i zato se ona zaklinje da će u budućnosti praktikovati što veću kontrolu kako se takva iskustva ne bi ponovila. Kada krene da kontroliše, da zauzdava sebe, svoje emocije, svoje unutrašnje tokove, da sebi zabranjuje, da gura druge dalje od sebe, da ne traži i ne prima pomoć, da nesvjesno bira samo nedostupne ljude za partnere, da kroz njih sebi potvrđuje svoju ranu, da zidovi postanu sve viši, da trnje bude brojnije, da se predaje samo poslu ili aktivnostima u kojima je ona ‘u kontroli’ u kojima ne može biti povrijeđena, da postane hladna, proračunata i racionalna, tada ona izgradi novi svijet koji je udaljen od života i postaje izolovana. Živi u svojim strahovima, svom bolu, ne otpušta, ne zacjeljuje, skuplja i hrani ubjeđenja:
Svi su isti! Ne treba mi niko!
Svako će da me razočara, ne postoji osoba vrijedna mog povjerenja.
Najbolje je da se ne nadam ičemu lijepom, uvijek se razočaram.
U jednom ekstremu, ona to naziva ‘ljubavlju prema sebi’, fokusiranjem na sebe, čvrstim granicama i time hrani svoja ubjeđenja da je dobro što se izolovala, osamostalila, udaljila, zaštitila.
Dok je ispod svega toga i dalje samo jedno nježno srce koje želi da voli i da bude voljeno, da doživi razmjenu, da se zbližava. I vremenom će se, kula hladnih zidova, lanaca i katanaca, trnja – srušiti. Kaktus žena će silom ili milom shvatiti da se štićenjem od povrijeđivanja štiti i od ljubavi, da može, ali ne mora i ne treba sama, da nisu svi ljudi isti, nisu svi zli, da je u redu i poželjno da se oslanja na druge, da ljubav prema sebi nije usamljeni ekstrem već pažljivo balansiranje sebe u skladu sa odnosima koje njegujemo. Kada otpusti kontrolu, prihvati polarnosti života, ponovno se poveže sa Izvorom, njeni unutrašnji tokovi će se pokrenuti. Tako nas priroda, Majka Zemlja, ponovno uči o nama samima. Kaktusi mogu da prežive u surovim uslovima, sa minimalnim potrebama, baš kao mnoge od nas žena. U tome i jeste naša snaga i posebnost, ali je važno i da prepoznamo, da za razliku od kaktusa, mi imamo i srce i um i dušu, pa na kraju krajeva – noge – da odemo iz situacija u kojima moramo da budemo uvijek snažne, čvrste i da ne tražimo mnogo. Bilo da nas drugi stavljaju u tu ulogu ili da smo je same sebi nametnule. Naši uslovi, naše odrastanje nas snažno oblikuje, ali mi uvijek imamo izbor da sami sebe oblikujemo u nešto novo.
U praktičnom, životnom smislu, kaktus-ženu možemo vidjeti u raznim oblicima, naizgled kontradiktornim, ali sa istom suštinom: kao ženu koja se okupira poslom, hobijima, raznim aktivnostima kako bi nadoknadila nedostatak ljubavi i slobodne razmjene u odnosima, kao ženu koja pokušava da ‘ispuni prazninu’ kroz razne poroke i ekstreme, kao stidljivu i povučenu ženu koja izbjegava da bude ‘viđena’, izbjegava druženje, povlači se u svoja četiri zida, kao ženu koja nije otvorena za nova iskustva, koja se ušuškala u svoju rutinu, kao ženu kojoj ‘niko ne valja’ ili naprotiv, kao ženu koja izabere jasno nedostupnog partnera podsvjesno znajući da tu neće biti emocionalne razmjene i da je samim tim tu ‘sigurna od povrijeđivanja’, kao ženu koja bira partnere koji joj se zapravo ne dopadaju jer je tu takođe manji ‘rizik’ od razočarenja, kao ženu koja je svima ‘psiholog’ i oslonac, kao ženu-majku koja je majka i svom partneru, a ne samo djeci, kao ženu koja se uporno pita ‘kada će da naiđe onaj pravi?’ dok istovremeno odbija, bježi, postavlja prepreke muškarcima u njenom životu, dok se potajno nada da će ‘onaj pravi’ sve te prepreke preskočiti.
Posljednju stavku najčešće viđam prilikom tarot tumačenja – postavljanje prepreka potencijalnom partneru ili čak, aktuelnom partneru, kao način testiranja njegovih namjera, ljubavi, zainteresovanosti. I jednoj kaktus-ženi, u njenom, već spomenutom, novom svijetu udaljenom od života, to ima mnogo smisla. Ako me voli, ako su njegove namjere iskrene, on će se boriti za mene, on će mi se neiscrpno udvarati, on će nastaviti da ulaže napore da me upozna iako ja sebi ne dozvoljavam da otvoreno iskažem svoj entuzijazam po pitanju njega, iako aktivno sabotiram razmjenu, iako toj razmjeni ne doprinosim, gasim je. Nažalost, ako vaš potencijalni partner ulaže neiscrpne napore da vas osvoji iako mu vi postavljate prepreke, šanse su da ta interakcija preraste u igru osvajanja koja će biti završena čim osvajanje nastupi, eventualno, ako neka osoba ne odustaje iako nailazi na odsustvo saradnje, često ta osoba ima svojih ograničavajućih ubjeđenja koja se kasnije mogu pokazati kao problem. Zdrav potencijalni partner neće preskakati prepreke, zidove, prolaziti testove jer je zdrav potencijalni partner svjestan svoje vrijednosti, vrijednosti svog vremena i obično, kao takav, neće imati potrebu da svoju vrijednost nekome iznova i iznova dokazuje, niti bi bilo lijepo tako nešto očekivati. Naravno, to nije apsolutno pravilo, ali jeste vrijedno spomena ako imate problema da oformite i održite odnose. Često je ‘kaktus-žena’ faza koja nastupi nakon što je žena živjela u sijenci arhetipa Djevice – bila naivna, lakovjerna, prebrzo i neoprezno se upuštala u nepoznato i opekla. Jasno je da su to ekstremi, Diznijeve bajke o princu na bijelom konju sa kojim će sve biti magično i savršeno od početka, bez ikakvog napora. Tako i kaktus-žena ima bajke o princu koji će joj se neumorno dokazivati i boriti za njeno povjerenje, koji će pokušavati da dopre do nje kroz sve njene zidove. Ta bajka se često i ostvari u vidu jedne prilično nezadovoljavajuće dinamike u kojoj je jedan partner uvijek ljut i nezadovoljan, a drugi partner se stalno dokazuje, stalno ‘obigrava’ oko prvog partnera. Čak i da ta, loše aspektovana, Kraljica Mačeva, dobije svog princa, velike su šanse da će se jednog dana probuditi i shvatiti da njen partner uopšte nije princ, već osoba sa jakom lošim osjećajem za sopstvenu vrijednost.
To ne znači da treba svima odmah slijepo vjerovati, jer to je ipak jedan drugi ekstrem. Prije svega, treba vjerovati sebi. Čest problem kaktus-žene je upravo to – doživjela je neku strašnu stvar, jedva je samoj sebi pomogla i time je izgubila povjerenje i vjeru u sebe samu. Kako bi onda mogla vjerovati sebi da sebi dozvoli da se upusti u neko novo iskustvo? Ako vjeruješ sebi, ako poznaješ svoje kapacitete i izgradiš dobar odnos sa samom sobom, onda znaš da, nije bitno šta će se desiti sa tim novim, potencijalnim partnerom, jer, šta god da bude, ti imaš sebe i u tome pronalaziš svoju snagu. Naravno, ne radi se samo o potencijalnom partneru, već o generalno – novim prilikama raznih vrsta jer je tema kaktus-žene komfort zona, iluzija sigurnosti i zaštićenosti, život u potpunosti pod njenom kontrolom. Jedna od njenih lekcija je da, nakon što prepoznamo da za sebe želimo zdravog partnera, prepoznamo da je i na nama da budemo zdrave, otvorene za ljubav, dostupne, da ne sabotiramo, da ne strahujemo, da se prepuštamo postepeno i da aktivno i entuzijastično učestvujemo u razmjeni. Kaktus-žena je samo jedna od naših faza, veoma korisna i poučna lekcija, ali nije poželjno da u njenoj energiji trajno ostanemo već da zadržimo njene kvalitete – razumnost, čvrste granice, instinkt ili zdrav poriv da sebe zaštitimo, kao i naravno – samopoštovanje i osjećaj za pravdu.